Sveta Terezija od Djeteta Isusa i Svetog Lica, poznata kao Terezija Mala, rođena je 1873. godine u Alençonu u Francuskoj, a umrla je od tuberkuloze 1897. godine u karmelitanskom samostanu u Lisieuxu, u dobi od svega dvadeset i četiri godine. U svom kratkom životu razvila je nauk koji je Crkva proglasila izvornim teološkim doprinosom: „malu stazu“ duhovnog djetinjstva, put potpunog pouzdanja u Božje milosrđe koji ne zahtijeva junačka djela nego svakodnevnu vjernost u malim stvarima. Papa Pio XI. proglasio ju je svetom 1925. godine, a Ivan Pavao II. dodijelio joj je 1997. naslov Naučiteljice Crkve — treće žene u povijesti s tim naslovom.

„Ma vocation, c’est l’Amour!“ — „Moje zvanje — to je Ljubav!“

Sveta Terezija Mala, Rukopis B, folio 3v°, rujan 1896.

Ovaj zapis iz rujna 1896. — pronađen na trećem listu autografskog Rukopisa B koji je Terezija napisala za sestru Mariju od Presvetog Srca — sažima njezino shvaćanje mjesta duše u Crkvi. Pretražujući sve karizme i sve staleže u otajstvenom Tijelu Kristovu, Terezija uviđa da je ljubav srce svega i da bez ljubavi ni jedno djelo nema vrijednosti. Ne radi se o osjećaju, nego o teološkoj kreposnosti: volja usmjerena prema Bogu u svakom trenutku, bez obzira na suhoću ili patnju.