Sv. ispovijed je petkom prije svete mise  u crkvi sv. Josipa od 18.30 do 19.00.

Ispovijed nije psihoterapija – nije duhovni razgovor gdje raspravljamo o životnim teškoćama ili filozofiramo. Ispovijed je sudnica u kojoj ne tražimo opravdanja, niti tražimo razumijevanje za sebe i svoju situaciju, već isključivo!, samooptužujemo sebe pred Bogom, za onaj dio za koji mi odgovaramo pred Bogom i koji s naše strane nije bio ispravan.

Bog već zna naše grijehe – često mislimo da On ne vidi sve dok mi ne ispletemo mreže opravdanja. Bog vidi pravo stanje našeg srca. Stoga, ne muljaj, ne izmotavaj se i ne laži! Jer to bi bio grijeh protiv Duha Svetoga. Valjda znamo posljedice toga…

Pokušavamo uljepšati svoje grijehe – često u ispovijedi kažemo: „Nisam bio najbolji… ali okolnosti su bile teške…“ Kao da će nas Bog pohvaliti za kreativnost u opravdanju! On zna da nema okolnosti koje mogu izbrisati našu odgovornost. Dakle, priznaj svoj dio kako spada i pokaži karakter dostojan kršćanina.

Bog traži iskrenost – golo srce koje se usuđuje stati pred Njega i reći: „Kriv sam. Molim za oprost. Obećajem da više neću činiti isto.“

Dvije minute su dovoljne – nije potrebno mnogo vremena da kažemo ono što Bog već zna. Nema mjesta za duga objašnjenja. Kratko i jasno.

Nema oprosta bez kajanja – ispovijed nije magični čin. Svećenik može napraviti stotinu križeva za odrješenje grijeha, ali nema oprosta ukoliko u tvom srcu nema KAJANJA! Jesi li razumio?! Ako nema kajanja u tvom srcu, onda nema oproštenja grijeha. Ne troši moje, svoje i Božje vrijeme uzalud. Ljude varati možeš, a reci mi: kako misliš Boga prevariti?!

Odluka o promjeni je ključna – bez stvarne odluke da više nećemo griješiti, NEMA oprosta! Boga ne možemo prevariti – On zna kad samo govorimo, a kad stvarno mislimo ono što kažemo.

Ispovijed je mjesto istine – priznanje, kajanje i odlučnost da ne ponavljamo iste pogreške. Nema prostora za igre, jer Bog nije birokrat, nego Otac koji čeka iskreno srce. Ne dolazi ako nisi iskren!

Nema ispovijedi u četiri oka – ispovijed je isključivo u crkvi sv. Josipa, s paravanom između svećenika i pokornika. Ispovijedate se Bogu, i nije potrebno ništa više, nego da čujete.

Pomirenje

Isus nas poziva na obraćenje. Taj poziv je bitna sastojnica navještaja o Kraljevstvu Božjem:“Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!“ (Mk 1,15) Svima nam je potrebno “obraćenje“, praštanje i pomirenje jer smo svjesni da su snage zla i grijeha u nama i među nama često jače od dobra i vjernosti na koje smo pozvani. Potrebno je da se neprestano “obraćamo“ te da stalno napredujemo na putu istinskog pomirenja s Bogom, jednih s drugima i sa sobom.
Isus je opraštao  grijehe i svoju je moć opraštanja i spašavanja potvrđivao čudesnim znakovima (ozdravljenjima). Svoje je apostole poslao da naviještaju obraćenje za oproštenje grijeha. Na sam dan Uskrsnuća, uvečer, Gospodin se ukaza apostolima i reče im: „Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im“ (Iv 20,22-23).
Ustanovio je euharistijsku žrtvu na “otpuštenje grijeha“ da bismo u njoj otajstveno sudjelovali u njegovoj smrti i uskrsnuću za naše “opravdanje, iskupljenje“. Svoju službu pomirenja ljudi s Bogom Isus danas ostvaruje u svojoj Crkvi: apostolima i njihovim nasljednicima dao je vlast opraštati grijehe, a Petru i njegovim nasljednicima simbolički je predao “ključeve kraljevstva nebeskoga“.

Od svoga početka, od prvih Duhova, Crkva propovijeda obraćenje za oproštenje grijeha. Krštenjem, potvrdom i euharistijom izvršava temeljno pomirenje ljudi s Bogom. A ni onima koji su već kršteni nikada ne prestaje propovijedati obraćenje i pokoru; i onima koji su sagriješili poslije krštenja, vlašću koju je primila od Krista, podjeljuje sakrament pomirenja.

Ispovijed je potrebna svima koji su teško sagriješili poslije krštenja. No dobro je da slavimo i primamo taj sakrament i onda kad nismo svjesni teškoga grijeha jer time pokazujemo iskrenost i istinitost našeg nastojanja da neprestano napredujemo na putu obraćenja i pomirenja koje nam Bog nudi i dariva.
 

Sakrament pokore sastoji se od triju pokornikovih čina i od svećenikova odriješenja. Pokornikovi čini su: kajanje, ispovijed grijeha i odluka da će izvršiti pokoru, zadovoljštinu za grijehe.

Duhovni učinci sakramenta Pokore jesu:

• pomirenje s Bogom
• otpuštenje vječne kazne zaslužene smrtnim grijesima
• otpuštenje, barem djelomično, vremenitih kazni kao posljedica grijeha
• mir i spokoj savijesti, te duhovna utjeha
• povećanje duhovnih snaga za kršćansku borbu.

( Po katekizmu Katoličke crkve)