Sveti Josip, potomak kraljevskog roda Davidova, zaručnik Blažene Djevice Marije i hraniteljski otac Sina Božjega, nije ostavio pisanih svjedočanstava — a upravo je to znak njegovu veličinu: sav je bio čin, poslušnost i tiha vjera. Evanđelja ga opisuju kao pravednog čovjeka (dikaios, Mt 1,19) koji je primio Božju zapovijed i bez oklijevanja postupio prema njoj — uzeo je Mariju k sebi, dao Isusu ime i time ga uveo u Davidovu lozu. Pod njegovom zaštitom skrivao se sam Logos utjelovljen: Josip je bio čuvar tajne koja je nadilazila sav ljudski um.

Teološka tradicija u Josipu prepoznaje savršen uzor skrivenog, vjernog služenja: on nije tražio objašnjenja nego je primao objave u snovima i odmah ih provodio u djelo — u bijegu u Egipat, u povratku u Izrael, u životu tihe nenapadnosti u Nazaretu. Upravo ta nevidljivost pred poviješću čini ga nezamjenjivim zaštitnicima svih koji rade, brinu i čuvaju a ne traže slavu za sebe.

Crkva ga slavi kao zaštitnika opće Crkve, radnika, obitelji i umirućih — titule koje nisu puka pobožnost, nego teološki sud: onaj tko je čuvao Utjelovljenu Riječ sposoban je i danas čuvati Crkvu koja tu Riječ prenosi kroz povijest.

„Kad se Josip probudio od sna, učini kako mu je zapovjedio anđeo Gospodnji.“

Mt 1,24 — jedini autentični „glas“ Josipov koji nam Pismo bilježi: glas djelom, a ne riječima